Dajem otkaz!!

Nea Rubina ovaj put prolazi kroz teško razdoblje u životu. Napustila je posao, a ljubav i dalje stoji na nuli. Sve se čini crno i bezlično. Ipak, ona i ovaj put uspijeva pronaći tračak nade i krenuti ispočetka…

,,Kako si to uradila? Haj’ ponovi!”, gledala me Jasna, razgoračenih očiju, uz istovremeno užasavajućoj i smiješnoj pozi. Poluotvorenih usta, još uvijek je čekala moj odgovor.
,,Fino”, rekla sam ćutke. ,,Šta da ti pričam. Jutros smo bili na sastanku, čitavo vrijeme je držala predavanja (o.p moja šefica). U jednom trenutku sam ustala i izašla iz kancelarije. Ona je bijesna pošla za mnom, počela mi vrištati u lice. Mirno sam joj rekla, mrtva hladna, da dajem otkaz i da nijedan sekund više ne mogu ostati u toj prostoriji. Eto, to je to.” Završila sam rečenicu stavljajući ogroman komad čokoladne torte u usta. Trebalo mi je nešto slatko da me smiri. U ovim situacijama čokolada u bilo kakvom (tečnom, gustom, ”tortastom”…) obliku pomaže. Nemam više posla, moram plaćati stan, nemam ljubavi, ni sreće, nemam ništa!! Stavila sam još veći komad torte u usta. Mogu se tješiti da bar imam slatkiše, zbog njih mi je život lakši.

,,Pa što joj nisi rekla da je to što radi klasični mobing! M-O-B-I-N-G!” Slovkala je slovo po slovo unoseći se meni u lice i mlatarajući rukama kao da će nekoga zadaviti. ,,Trebala si joj sve sasuti u lice. Da je radno vrijeme osam, a ne 12 sati, plus subote, ponekad nedjelje i još toliki stres. Trebaš ih tužiti! Kuda ide ova država? Pa bolje da se bavimo poljoprivredom. Bar bih sadila kupus, krompir i paradajz ali me niko ne bi mogao zafrkavati…” Nastavila je pričati u nedogled. U tom trenu sam se isključila.

Jasna me nije mogla utještiti. Bilo bi sve divno i krasno kad u životu ne bi imali problema. Previše savršeno, previše dosadno. Onda valjda ne bi ni znali cijeniti sreću. Imali bi je višak. Tražili bi način kako da je se rješimo. Ljudi su takvi. Žele uvijek ono što nemaju. Iako moj (sad već prošli posao) je obična priča, možda i svakodnevnica u našem društvu.

Prijatelji me već odavno nagovaraju da ga promijenim. Uvijek sam davala prednost računici ”stan-režije-hrana”. Kako to plaćati ako ne radim nekoliko mjeseci? Istina, crnčila sam kao magarac i po cijele dane, vikendima, praznicima… Sve dok mi prošlog mjeseca nisu dijagnosticirali oboljenje štitne žlijezde. Svako jutro pijem po jednu tabletu. Tada je počela revolucija u meni. Pored posla, nemam privatni život. Tačnije, nisam imala vremena za privatni život. Shvatila sam da većina ljudi koje poznajem imaju normalan posao. Dok oni u pet sati poslijepodne završe sa radnim vremenom, meni je bio ”lagodan dan” ako zavšim u osamnaest sati. Tako su prošle godine, sve do sad.

Tih dana bez posla, nisam bila nevozna ni depresivna. Bilo mi je svejedno. To je ono najgore stanje kada otupite na sve.

Začudo, tu noć nakon otkaza, nisam se budila. Ustala sam dan kasnije oko podneva. Napravila sam crnu kafu da se razbudim i sklopila spisak od nekoliko zaključaka: moram pronaći novi posao, novi stan i po mogućnosti novi život!

Ali, prvo sam nekoliko dana otputovala na selo, iznajmila vikendicu u malom planinskom selu i isključila telefon. Nekoliko dana provedenih na suncu i u prirodi, učinila su čudo! Kada sam se vratila u grad i stala ispred ogledala nisam se prepoznala. Nema tamnih podočnjaka od nespavanja, niti ispijenog izgleda od umora. Tada sam primijetila da nosim lepršavu haljinu sa sitnim crvenim cvjetićima i da se (dugo vremena to nisam osjećala) sviđam sama sebi. To je već bio napredak.

Našla sam novi, manji stan, upisala yogu i počela pisati knjigu. Nakon dva mjeseca sam pronašla honorarni posao, dovoljno plaćen da pokrijem osnovne troškove. I ne žalim. Nijednog trenutka ne žalim šta sam čitav život okrenula naopačke. Nekada je to potrebno da bismo bolje spoznali ono što želimo i volimo. Djelomično, sve što se dešava je i naša sudbina, ali da bi krenula pravom putanjom, mi je malo moramo pogurati. Život nam postavlja prepreke onliko koliko ih možemo podnijeti. Na svoju bližu prošlost gledam kao na prepreku koju sam morala savladati. Sada je došlo vrijeme da krenem dalje.”